allah voli one koji se kaju

Pokajanje od grijeha, vracanjem onome koji prikriva mahane (manjkavosti) i koji zna ono što je skriveno, pocetak je puta pobožnjaka i kapital onih koji idu ka uspjehu.

Pokajanje glaca srce i skida sa njega zavjesu (koprenu) kojom su ga zastrli grijesi kao što kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Kada rob pocini grijeh na njegovom srcu ostane crna tacka, a ako se pokaje, ostavi grijeh i zatraži oprosta od Allaha, njegovo srce ponovo postane bijelim. Ako nastavi ciniti grijehe, povecava se crnilo sve dok ne potamni srce. To je zastor za kojeg je rekao Allah, dž.š.: "Na njihovim srcima je zastor zbog onoga što su radili" (Prijevod znacenja, El-Mutaffifin, 14.) (Hadis je zabilježio Tirmizi i rekao da je hasenu-s-sahih) Covjek ima neizmjernu potrebu za Allahom, dž.š. Covjek je griješnik i nužno je da upada u grijehe, bilo zbog prirode sa kojom je stvoren, bilo zbog šejtana koji je stalno prisutan uz covjeka i nagovara ga da ucini grijeh, pa makar on bio mali. U ovom slucaju potreban mu je Allahov oprost, a Allah, dž.š. je nazvao sebe Tewabom (onim koji mnogo prašta). Mnogi ljudi su nemarni prema pokajanju od grijeha. Neke je šejtan uspio uvjeriti da su pocinili toliko velik grijeh za kojeg nema oprosta, a neke je uspio uvjeriti da ima vremena za pokajanje tako da nema potrebe da žure. - Ta, Allah je taj koji prima pokajanje sve dok duša ne dode do grla, a mi smo mladi i ne treba da još razmišljamo o tome. Pogreška i jednih i drugih je više nego ocita: prvih zbog toga što nema grijeha kojeg Allah, dž.š. ne prašta kada se covjek iskreno pokaje. Allah, dž.š. obraca se kršcanima koji su mu pripisali sina (Neka je Uzvišen i dalek od toga), a On ih ipak poziva na pokajanje i kaže: "Zbog cega se ne pokaju Allahu i ne zatraže oprosta jer je Allah taj koji prašta i milostiv je" (Prijevod znacenja, El-Maide, 74.) A pogreška drugih je u tome što covjek ne zna kada ce mu doci Melek smrti i uzeti dušu. U drugom kur'anskom ajetu, Allah, dž.š. kaže: "I ne zna covjek u kojoj ce zemlji umrijeti." (Prijevod znacenja, Lukman,34.)

VRACANJE ALLAHU

Kaže šejh Muhammed ibn Salih El Usejmin: "Tewba u jezickom smislu dolazi od glagola tabe jetubu što znaci vratiti se, a u šerijatskoj terminologiji teoba je vracanje u pokornost Allahu, dž.š. nakon nepokornosti.”

TEFSIR AJETA

"Allah prima pokajanje samo od onih koji kakvo hrdavo djelo urade iz neznanja i koji se ubrzo pokaju; njima ce Allah oprostiti, a Allah sve zna i mudar je." (Prijevod znacenja, En-nisa, 17.) Rekao je Ebu-l-Alije: "Ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s. govorili su: - "Svaki covjek koji zgriješi prema Allahu je neznalica, a svaki covjek koji se pokaje prije smrti, spada u one koji su se brzo pokajali." Rekao je Mudžahid: "Ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s. složni su oko toga da svaki covjek koji zgriješi prema Allahu je neznalica." Odavde razumijemo da onaj koji cini grijeh nije svjestan kakvoce kazne koju je Allah pripremio za one koji cine taj grijeh, i nije svjestan (ne zna) istinskog Allahovog prava kod Njegovih robova. Kaže Allah, dž.š.: "O vi koji vjerujete, pokajte se Allahu istinskim pokajanjem, da bi vam vaš Gospodar prešao preko hrdavih postupaka i uveo vas u Džennete ispod kojih rijeke teku." (Prijevod znacenja, Tahrim, 8.) Istinska teoba je ona teoba koja je cista od svakog nedostatka (manjkavosti) i onoga što je može pokvariti. Rekao je Hasan El Basri: "Istinska teoba je da se covjek pokaje za ono što je prošlo i da odluci da se više nece vratiti tom postupku." Rekao je Kelbi: "Istinska teoba je zatražiti oprost jezikom, pokajati se u srcu i sacuvati svoje tijelo od onoga što je zabranjeno." Rekao je Ibnu-l-Kajjim: "Istinska teoba sadrži u sebi tri stvari:

Obuhvatanje svih grijeha, tako da ne bude ni jedan grijeh izuzet iz ove teobe,

Potpuna odlucnost i iskrenost u teobi tako da nema ni trunke vaganja, kajanja niti oklijevanja,

Da bude cista od svih primjesa i negativnosti (manjkavosti) koji mogu narušiti ihlas (iskrenost) u njoj, tj. da bude postaknuta strahom od Allaha, strahopoštovanjem prema Njemu i težnjom za Njegovom nagradom i strahom od Njegove kazne.”

OBAVEZNO I MUSTEHAB POKAJANJE

Kaže šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje: "Pokajanje se dijeli u dvije vrste: obavezno i mustehab (lijepo). Obavezno pokajanje je pokajanje zbog ostavljanja onoga što je Allah naredio i radenja onoga što je Allah zabranio.

Mustehabb (lijepo, dobrovoljno) pokajanje je pokajanje zbog ostavljanja djela koja su mustehabb (lijepa, dobrovoljna) i cinjenja mekruha (prezrenih, pokudenih) djela. Onaj ko se ogranici na obaveznu teobu ubraja se u dobre i umjerene Allahove robove, a onaj koji bude vršio i jednu i drugu teobu ubraja se u prvake i Allahu bliske robove. Nije pokajanje samo da se covjek pokaje zbog cinjenja hrdavih djela (grijeha), kao što to misli veliki broj ljudi. Pokajanje zbog ostavljanja dobrih djela koja su nam naredena, važnije je od pokajanja zbog cinjenja zabranjenih djela." (El Hedijjetu fi mevaizi-l-Imami Ibn Tejmijje, str. 154, 155) (Ovo zbog toga što izostavljanje Allahovih farzova ponekad izvodi iz vjere, a cinjenje velikih grijeha ne izvodi covjeka iz vjere.

ŠARTOVI (USLOVI) ZA PRIMANJE POKAJANJA

Da bi pokajanje bilo primljeno, Allah, dž.š. je postavio uslove koji se moraju ispuniti. Pokajanje je ibadet kao i drugi ibadeti, a znamo da je Allah, dž.š. za svaki od ibadeta odredio granice i da ibadet nece biti primljen ako se izade iz okvira tih granica. Zbog toga islamski ucenjaci kada objašnjavaju znacenje rijeci "Svjedocim da je Muhammed, s.a.v.s. Allahov rob i poslanik" kažu da to svjedocenje izmedu ostalog znaci: Da obožavamo Allaha u granicama Šerijata sa kojim je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem došao. Za prihvatanje pokajanja nužno je da se ispune sljedeci uslovi:

Iskrenost da covjek pokajanjem ne namjerava ništa drugo do Allahovog lica (tj. gledanja u Allahovo lice na Sudnjem danu), da mu Allah primi pokajanje i prede preko grijeha kojeg je pocinio. Njegova namjera ne smije biti pretvaranje pred ljudima da bi im se približio ili da bi se sacuvao neugodnosti koju bi mu mogao nanijeti vladar.

Kajanje (osjecanje krivice) zbog grijeha kojeg je pocinio. Takav osjecaj je dokaz da se covjek iskreno pokajao.

Napuštanje grijeha zbog kojeg se kaje, što je medu najvažnijim uslovima primanja pokajanja. Ako je njegov grijeh bio u ostavljanju onoga što je Allah naredio, napuštanje grijeha biva tako što ce poceti izvršavati tu naredbu. Npr. covjek koji nije davao zekat, obavezan je kada se pokaje dati zekat koji ga je prošao i ne ponavljati više taj grijeh. Znaci, da bi teoba bila primljena covjek mora napustiti grijeh koji cini, jer ako kaže: "Pokajao sam se", a nastavi ciniti isti grijeh ili ima namjeru da ponovo cini, takvo pokajanje nalici na ismijavanje sa Allahom kao što nas je Poslanik, s.a.v.s. obavijestio o tome u hadisu.

GRIJEHE TREBA SKRIVATI

Prilikom napuštanja grijeha dovoljno je da se covjek pokaje i da to ostane izmedu njega i njegovog Gospodara, šta više, zabranjeno je pricati o grijehu kao što kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Svim mojim sljedbenicima bit ce oprošteno osim onim koji javno pricaju (o grijehu kojeg su pocinili)." (Prenosi Buhari) Ucenjaci su izuzeli onoga koji pocini grijeh za koji je propisana kazna na dunjaluku. Njemu je dozvoljeno da ode do halife ili vladara i da mu obznani da je pocinio taj grijeh kako bi se izvršila nad njim kazna koja bi ga trebala ocistiti od grijeha. Medutim i njemu je ponekad bolje da skrije taj grijeh i da se pokaje Allahu ne obavještavajuci nikoga. Ako se radi o napuštanju grijeha vezanog za prava ljudi (haka), kao što je bespravno uzimanje imetka, teoba nece biti primljena dok se ne vrati taj imetak (ne izmiri hak).

U slucaju da je ta osoba umrla, obaveza je dati imetak njegovim nasljednicima. Na kraju, ako iz bilo kojih razloga osoba nije dostupna, u tom slucaju treba udijeliti sadaku sa tim imetkom namjeravajuci time nagradu za tu osobu. Ako se radi o nepravednom udaranju ljudi, teoba nece biti primljena dok se ne ode do osobe koja je nepravedno udarena i zatraži od nje da oprosti ili vracanje istom mjerom. Kaže Allah, dž.š.: "Kazna za zlo nije ništa drugo do zlo." (Prijevod znacenja, Šura, 40.) Kod ucenjaka postoje dva mišljenja kada je u pitanju ogovaranje. Jedan dio kaže da mora otici do osobe koju je ogovarao i tražiti od nje halala. Drugi dio ucenjaka pravi razliku izmedu ogovaranja za koje je saznao onaj kojeg je ogovorio i izmedu ogovaranja za koje ne zna. Ako se radi o ogovaranju za koje zna, obavezan je otici kod njega i tražiti halala, a ako ne zna da ga je ogovorio, nece ici do njega nego ce tražiti od Allaha za njega oprost i spominjat ce ga ubuduce po dobru u društvu pred kojim ga je ogovorio.

Cvrsta odluka da se više nece vratiti grijehu zbog kojeg se pokajao. Da pokajanje bude u vrijeme u kojem se prima pokajanje. To vrijeme može biti: Vrijeme koje je vezano za svakog covjeka pojedinacno, tj. da se svaki covjek mora pokajati prije nego što mu dode edžel (smrtni cas); jer se tada ne prima pokajanje i kao što kaže Allah dž.š.: "Allah ne prima teobu od onih koji rade ružna djela tako da kada dode nekom od njih smrtni cas kaže: - Sad se kajem - niti od onih koji su kao nevjernici umrli." (Prijevod znacenja, En-nisa, 18.) Vrijeme koje je opce i obuhvata sve ljude zajedno, a to je vrijeme prije izlaska sunca sa zapada (Sudnji dan). Znaci da se teoba nece primiti poslije izlaska sunca sa zapada kao što kaže Poslanik s.a.v.s.: "Hidžra ne prestaje sve dok se ne prekine pokajanje, a pokajanje se nece prekinuti sve dok sunce ne izade sa zapada." (Prenosi ga Ebu Davud)

TEOBA NA SAMRTI

Ako se covjek razboli i bude odgadao pokajanje, cini jednu od najružnijih stvari jer je bolest nagovještac smrti. Onaj ko bude obilazio bolesnika treba ga podsticati na pokajanje i traženje oprosta. A zar ima išta ljepše od toga da covjek zapecati svoja djela na dunjaluku pokajanjem i istigfarom. U slucaju da bude imao ružnih djela, onda mu je to iskup za njih, a ako pri njemu vecinom budu dobra djela, onda mu je to pecat na njih. Ispravni prethodnici (selefi) smatrali su da se za onoga koji umre poslije uradenog dobrog djela, kao što je post mjeseca ramazana, hadždž i umra, može nadati da ce biti od stanovnika Dženneta. Oni su i pored dobrih djela u kojima su ustrajavali, obnavljali pokajanje na samrti i završavali ovodunjalucki život sa istigfarom i rijecima LA ILAHE ILLALLAH. Prenosi se da kada je Imam Ahmed bio na samrti jedan od prisutnih ga je podsticao da kaže LA ILAHE ILLALLAH, a on je govorio: "Ne, ne.." Kada je umro Imam Ahmed, usnio ga je taj covjek i pitao: "Podsticao sam te na rijeci tevhida, a ti si govorio: Ne, ne." Rece mu Imam Ahmed: "Došao mi je šejtan na samrti i govorio mi: "Spasio si se", a ja sam mu govorio: "Ne još, ne još, sve dok sam na dunjaluku postoji opasnost da skrenem sa pravog puta." To nam govori kako covjek treba biti oprezan i završiti život na ovom svijetu moleci Allaha da mu oprosti i pokajati se za svaki slucaj jer postoji mogucnost da covjek ima grijeha za koje ne zna, ili da ga šejtan nagovori u posljednjim trenucima da ucini kufr ili nešto manje od toga te to bude uzrok ulaska u vatru. Molim Allaha da nas ucini od pokajnika i od onih koji nece ustrajavati u grijesima nakon što zatraže oprosta za njih.